Kanjon Škurda u zaleđu Boke

 In Uspomene

Iron Man, šporet, ćale, sin i brada.

Iskustvo Bogutovskog potoka i sva lepota slobode prolaska vertikala i kolažnih previsa obeležila je prošlu godinu. Krajem prošle godine pokušali smo da zasenimo sjaj Bogutovskog klanca prolaskom kroz Škurdu. Taj novembar i kanjon Škurda bio bi prava odjavna špica 2016. Vremenske neprilike odložile su spust, ali ne i żelju. Planirano vreme maj 2017.

Ekipa spremna, moj drug Srki i ja pojačani, ovoga puta, sa Vundrom. Bradati kralj kolača iz srpske Toskane – Aranđelovca. Nama drugi put, a on na vatrenom krštenju. Okupljanje svih avanturista zakazano za petak 12. 5. u Kotoru. U predvečerje petka grupa je bila na gomili. Peđa nam saopšti da Luka neće doći. Sprečen je usled ruskog ruleta kojim svi podležu kada voze Ibarskom magistralom. Auto sa budalom koji upravlja skrenuo je na njegovi stranu. Hvala Bogu sve je u zdrastvenom smislu u redu. Narandžasto Lukino odelo koje upravlja dronom iznad glave je stvarno nedostajalo ovaj put.

Premerih pogledom ostale učesnike. Svi različiti, zajedničko svima je da se bave sportom.
Primetih momka u mornarskoj majci. Fizionomija žilava. Nakon kraćeg predstavljanja, ispostavi se da je Aca – mornarska majca, u stvari učesnik Iron man trka. Koliko poznajem tu vrstu takmičenja, rekao bih da su ti ljudi triatlonci sa ugašenim receptorom za bol. Oni u jednom danu otplivaju od Kalemegdana do Zemuna, trče do Rume i odvezu biciklu BG-Zlatibor. čuo sam za to takmičenje, al’ nikada nisam upoznao nikog ko se bavi time. Aca, sjajan momak.

Šporet
Predivno jutro osvanulo je iznad Kotora. Adrenalin je učinio svoje, umesto planiranog budjenja u 6:30, organizam je rekao dosta sat vremena ranije. Obukoh novo odelo koje mi je Vučko nabavio. Šetam se po sobi ko tuljan. Napokon sam odlučio da imam ličnu opremu. To što sam odvojio ne mali novac za svoju opremu imaće za uticaj kasnije razne kombinacije yoga-gimnastike pokreta. U nekim trenucima levitirao sam u vazduhu da ga slučajno ne iscepam.
Oblačenje, priprema, doručak i pokret kolima, odvio se dosta glatko. Niko ne želi da zaustavlja ekipu. Svi su odgovorni. Krećemo uspon. Pod kompletnom opremom krećemo put Njeguša. Cik-cak staza, koju su uredili Austro-ugari, a napravili ko zna koji narodi kroz istoriju, prolazi uz bedeme Starog grada. Kako se odmičemo od startne pozicije shvatam svo značenje marketinškog slogana “Boka-biser Jadrana”. Pogled je epski. Entuzijazam ne dozvoljava da se posustane i ako neopren odelo, vrućina i uspon čine svoje. Usput pretekosmo čudnu formaciju od četvorice ljudi. Naime, na posebno napravljenim nosilima, po dvojica u smeni, nosili su šporet “Smederavac”. Svi smo se nasmejali, tajno slikali nadrealnu scenu koja se graničila sa ostvarenjem Živka Nikolića, kada slični ljudi nose narandžastog Keca kuma Žorža. Počinjem da razmišljam o njihovoj produktivnosti. Šporet košta 200e, njihove patike 40e. Njih četvorica znači 160e plus ceo dan… jebo vas šporet… Takav otuđeni stav promeniću na polovini kanjona.. o tome kasnije.

Nakon 1.5h veranja po kozijim stazama, stigosmo na odredište. Kanjon Škudra. Poučen iskustvom iz prošlog kanjona uleteh u vodu kako bi spustio temperaturu tela. Uvaljah se ko vepar u potok. Pljusnuh u njega i samo što nisam lapćao vodu koja me je zapljuskivala.
Vreme je za spust. Krećemo kao formacija nekih Tolkinovih orki. Skačemo kroz potok, prevrćemo kamenje, pomalo nesvesni prirodnog okruženja. Okruženje koje nije dozvolilo da bude ukaljano ljudskim nemarom. Bistra voda, cveće, drveće raznih oblika, krečnjačke stene. Neverovatno. Par vertikala savladane su izuzetno brzo. Vreme je izazov, grupa je velika. Izazov predstavlja izuzetno klizavo kamenje. Kao led. Koncetracija na visokom nivou. Greške se teško ispravljaju.

Ćale i sin
Peca i Brana. Ta zdrava povezanost dvojice najbližih odavno je izgubljena u novom svetskom poretku. Nemaju oni drugarski odnos, niti roditeljski. Oni su dva tela sa jednom dušom. Starija duša koja laganim tokom transformiše mlađeg. Prenoseći u tom toku sve zdrave osnove koje mogu da mu budu od važnosti da postane što bolji čovek. Jedna od njih je i saživot sa prirodom. Taj zdrav odnos imao je uticaj za dalji splet događaja koji su usledeli.
Nesrećnim spletom okolnosti doslo je do povrede. Priroda, osećaj opuštenosti učine svoje. Nesreća uvek ima lak san. Ovaj put se obrela na pogrešnog. Brana, momak, student mikrobiologije, zaljubljenik u prirodu, pri nezgodnom doskoku povredio je zglob. Prva pomisao mi je bila da će ovaj događaj ozbiljno uticati na vreme dolaska. Zanoćićemo u kanjonu. Nisam poznavao njegovu odlučnost. Kratko izgovori: “Nastavljam dalje bez obzira na bol”. Kakav momak! Na trenutke, kada sam imao osećaj krize, sam pogled na njegovu odlučnost nije ostavljala prostora da se premišljam. Peca i Brana, pravi primer porodičnog odnosa. Otac sve vreme prati situaciju potpuno siguran u naslednika. Vučko i Miloš spremni da uskoče ako zatreba.

Bezdan
Nakon više sati i ko zna koji broj vertikala, stigli smo do najvećeg grotla. Ponor reke sa padom od preko četrdeset metara. Izuzetno kompleksan vez sa zahtevnim pristupom. čekajuci tako red na moj spust, naslonjen potpuno na suvi deo korita, zabacih glavu unazad. Pred očima sinu litice visine tridesetak metara. Uska formacija krečnjačkog stenja formirala je razne oblike na svojoj površini. Meni u tom drevnom okruzenju počeše se priviđati razni ljudski oblici koje je priroda oblikovala. Ko zna, možda su to neka mitska bića koja su imala sreću da nemaju dodira sa ljudima. Setim se šporeta i isplativosti istog. Ono što mi je ličilo na gubljenje vremena i totalni idiotizam sada ima drugu konotaciju. Devijantnost zapadnog sveta i sva bolesna težnja ka famoznom još, odvojile su nas od najbitnije osobine – pripadnosti. Ti ljudi sa šporetom, kojima smo se potajno smejali i čudili, oni su nosili nekome život.
Pomoć koja će olakšati zimske dane. Ne štedeći sebe zarad pomoći drugome.
To je hrišćanski, to je priroda.

Moj drug Brada-Vundra
Jedan od najboljih ljudi koje poznajem. Ozbiljni fabrikant konditorskih proizvoda. U duši večiti romantik i šaljivdžija. Na poverenje krenuo je na put sa mnom. Bez iskustva. Sa druge strane, poznajem Vučka. Njemu je bezbednost na prvom mestu. Oprema vrhunska, tehnologija komunikacije za 21. vek, zlu ne trebalo, satelitski telefon. Ne moze da se dogodi ništa što on neće ishendlovati. Tako i bi. Svi izazovi koje smo imali, rešeni su momentalno i bez momenta panike. Moj drug Vundra, prešao je sve vertikale bez ikakvog straha. Na nekima je bio odlučniji od mene. Stvarno sam ponosan na njega. Reče na kraju “Ja u životu nisam ništa ekstremnije uradio”. Mislim se u sebi: “Kenja, a ona romkinja bez kondoma”… al to je neka druga priča.

Izlaz
Nakon 11 sati kanjon je savladan. Reka ponornica Škurda, koja je napravila velepni kanjon, završava svoj put tik uz zidove starog grada Kotora.
Izbijajući na plitak tok reke prestravismo dvoje zaljubljenih. Pobegli ljudi od pogleda komšija i ko bi očekivao da neko izađe iz tog bezdana. Zbunjeno otpozdraviše svakog od nas. Kanjon Škudra je završen, čestitke nastupiše. Cela ekipa je bila na visini zadatka. Ozbiljna pobeda svakog od nas.
Hvala Vučku i Milošu.

Igor Simić maj 2017-te

Novo na sajtu

Postavi komentar

Kontaktirajte nas

Koristi druge simbole captcha txt