Reka Pčinja

 In Reke i jezera

Vreo julski dan, sumrak se spušta na Novi Sad. Grupa studenata biologije i ekologije, pod komandom profesora, užurbano pakuje preostale stvari u već prenatrpana kola. Smeštamo se nekako u dva automobila, stešnjeni među vrećama, šatorima i istraživačkom opremom. Dug put je pred nama, ali neće nam teško pasti, jer svi smo uzbuđeni zbog dugo očekivanog istraživanja. Naša destinacija je reka Pčinja, leva pritoka Vardara, smeštena na samom jugu Srbije, tridesetak kilometara od Vranja.

Posle par sati vožnje stižemo u Niš, gde nas dočekuje Goran Tokić Goci i vodi u Kazandžijsko sokače, kod “Rajka” na ćevape. Iako smo bili veoma gladni, onolike porcije nikako nismo mogli da pojedemo – ne propustite, samo naručite manje! Uskoro nastavljamo u pravcu juga, i kasno u noć stižemo na željenu destinaciju, proplanak kraj čuvenog manastira Prohor Pčinjski, na samoj granici sa Makedonijom. Zatičemo već podignut kamp i naše kolege iz naučno istraživačkog društva studenata biologije “Josif Pančić”, koji već četvrtu godinu za redom organizuju istraživanja na ovom mestu. Nespretno, po mraku, podižemo šatore. Potreban nam je odmor, jer sutradan počinjemo istraživanje ihtiofaune reke Pčinje, u organizaciji “Društva za zaštitu i pručavanje riba”, NIDSB “Josif Pančić” i kolega istraživača sa Univerziteta u Skoplju.

Svitanje. Izmaglica. Reka Pčinja. Iz čvrstog sna nas bude kolege iz Makedonije, koje su upravo pristigle. Počinju pripreme za dvodnevno istraživanje celokupnog toka Pčinje, od izvorišnog dela do ušća u Vardar. Prva tačka za uzorkovanje je gornji tok reke, koji teče pod imenom Tripušnica. Taj deo nije bio istraživan pre dve godine, i cilj je da se utvrdi da li pčinjske pastrmke pripadaju vrsti potočne pastrmke (Salmo trutta), ili makedonske (Salmo macedonicus), koje bi prirodno trebalo da nastanjuju Egejski sliv. Na istraživanom lokalitetu uspevamo da ulovimo jednu pastrmku, i nakon pregleda morfoloških karakteristika, utvrđujemo da se ipak radi o potočari (Salmo trutta). Nismo sigurni da li je potočari to prirodni areal (što po teoriji ne bi trebalo da bude), ili je posledica poribljavanja ribama iz drugih slivova (dunavskog ili čak jadranskog), za koja smo načuli da su, nažalost, vršena u prošlosti. Odgovor na to pitanje bi mogli dobiti kroz buduća genetička istraživanja populacije pastrmki Pčinje.
Nastavljamo uzorkovanje u blizini Trgovišta, gde reka nastavlja da teče pod imenom Pčinja, kao i još jednom lokalitetu nizvodno. Karakter reke se menja, na šta ukazuju fizičko hemiski parametri, sastav faune dna, kao i sastav ihtiofaune. U uzorku se pojavljuju klenovi (Leuciscus cephalus), potočne mrene (Barbus peloponnesius), obične krkuše (Gobio gobio), pliske (Alburnoides bipunctatus), zlatni vijuni (Sabanejewia aurata), kao i dve vrste brkica: obična (Barbatula barbatula) i burešlijeva (Barbatula bureschi). Obe vrste nalikuju vijunu, ali nisu toliko izduženog tela, već donekle podsećaju na male potočne mrene. Na glavi imaju tri para brkova, a međusobno se razlikuju po obliku zadnje ivice repnog peraja. Kod burešlijeve brkice je ivica više usečena, a kod obične je ili ravna ili blago usečena, kao kod linjaka.

Na poslednjem istraživanom lokalitetu za taj dan, koji se nalazi uz samu Makedonsku granicu, hvatamo još skobalje (Chondrostoma nasus, koji se ponegde u literaturi pominje i kao posebna vrsta Chondrostoma vardarense), gavčice (Rhodeus sericeus) i makedonske nosare (Vimba melanops), još jednu vrstu egejskog sliva. Premoreni, ali zadovoljni zbog uspešno obavljenog posla, puni elana isčekujemo sutrašnje istraživanje na delu toka Pčinje kroz Makedoniju.
Ustajemo rano, prelazimo granicu i sastajemo se sa Makedoncima, zatim pravac na reku. Pčinja je u makedonskom delu toka nešto veća, sa više virova, ali trenutno mutnija i višeg vodostaja, što malo otežava rad. “Češljamo” reku na nekoliko mesta, i sastav ihtiofaune je sličan kao na istraživanim lokalitetima u Srbiji. Nalazimo skoro sve vrste kao i u srpskom delu Pčinje, ali i par novih: beovicu (Alburnus alburnus) i mergura (Pachychilon macedonicum), još jednu od vrsta egejskog sliva koja pripada rodu endemičnom za Balkan (druga vrsta tog roda, drimski šaradan (Pachychilon pictum), živi u slivu Drima). U delu reke koji je pregrađen branom, nažalost nalazimo i dve alohtone invazivne vrste, amurskog čebačoka ili bezribicu (Pseudorasbora parva), kao i sunčicu (Lepomis gibbosus), što je prvi nalaz ovih vrsta za Pčinju. Naše istraživanje se završava nedaleko od ušća Pčinje u Vardar. Posle još jednog napornog dana, nastavljamo druženje sa ekipom ihtiologa i hidrobiologa iz Makedonije, ali u veselom kafanskom okruženju. Sedimo dugo u noć sumirajući rezultate i utiske a reka Pčinja lagano klizi pored nas.

Po završenom istraživanju, ostao sam još dva dana da uživam u prirodi i odvojim malo vremena za hobi kojem sam strastveno posvećen u poslednje vreme – mušičarenju. Lovio sam klena sa još jednim kolegom, sveže “navučenim” mušičarem, a ulovi nisu izostali. Ipak, bili su to mahom sitni klenovi, teški 50 do 200 g, a lov suvom muvom su otežavali nasrtaji alavih pliski. Po rečima starijih kolega koji su imali priliku da pecaju na Pčinji pre 20-30 godina, ova reka je bila prepuna lepih klenova, a u gornjem toku i pastrmki. Danas su, međutim, krupni komadi retkost, što je i naše istraživanje potvrdilo. Takvo stanje je posledica anarhije koja vlada na ovoj, i gotovo svakoj drugoj zabačenoj rečici u Srbiji.

Ljubomir Pejčić

Predlažemo da pogledate

Postavi komentar

Kontaktirajte nas

Koristi druge simbole captcha txt