Kanjon Bogutovskog potoka

 In Uspomene

Da bi ova priča imala smisla prvo morate da znate Vučka, drugi ga znaju kao Peđa Extreme.
E sad, oni koji ga znaju mogu slobodno da preskoče naredne pasuse. Za druge, to je jedina osoba na ovome svetu koja je uspela da sve što mu pričinjava zadovoljstvo uredi na taj način da uspeva od toga i da živi. Nije mi motiv za ovu priču novac, molim vas nemojte to pomisliti. To je moje otvoreno divljenje njegovoj pronicivljosti i preduzetništvu. Znamo se skoro pa ceo naš životni vek. Krenuo sam da nabrajam sportove u glavi u kojima je vrhunski i shvatio da nema smisla. Izbacite sportove sa loptom i pomislite na sve što ne biste probali. Baš to je ono što njega čini jedinstvenim. Klizanje, ekstremni biciklizam, motori, ronjenje, snowboard, fotografisanje…. i na kraju priroda. Za tu prirodu je vezana današnja priča.

Extreme canyoning

Sve je počelo pre nešto više od mesec dana kroz neobavezno ćaskanje Vučka i mene “Znaš Simo spremam grupu za prolazak kroz kanjon Bogutovskog potoka. Biće vrhunska ekipa pa da li si zainteresovan?” Obzirom da znam kako ozbiljno pristupa svemu što radi rekao sam “može”.
Zabava, adrenalin je zagarantovan a sigurnost bezgranična. Sa njim na kraj sveta! Pozovem mog druga Srkija, ukratko mu prepričam i ovaj odmah pristade. Ubrzo dođe i taj petak. Srki i ja pođosmo put Kolašina. Sutra nas čeka canyoning kroz taj potok. Ćaskajući u kolima o tom spuštanju kroz potok dođosmo do zaključka da ćemo nas dvojca taj potok pretrčati. Kolašin se pojavi u kasnim popodnevnim časovima. Nas dvojica ko silovani od duge vožnje pridružismo se već pristigloj ekipi na večeri.

Već sa vrata Srki i ja shvatismo da su tu svi neki sportisti, a mi ko da smo preležali cerebralnu paralizu. Počinje upoznavanje: Nikola, Nemanja, Ivan, Mirko, Nenad, Luka, Aleksandar, Jovan, Nebojša, Davor, Milan i naravno Jovana. Jovana je Vučkova devojka. Ispod nežnog osmeha i ljupkih očiju krije se kondicija jednog spartanca. Mnoge muškarce će zaseniti sutra na terenu. Jednom rečju-prespremna! Neke od njih dobro poznajem. Recimo Milan, neki bi rekli “njuška”. Izuzetno jak momak sa dušom deteta. Svima bi pomogao. Da je žensko imao bi desetoro dece – ne zna da kaže ne. Miloš – Dugi. Čovek koji radi sa Vučkom. Tih momak, neprimetan. Njegova spremnost i okretnost se graniči sa zakonom o gravitaciji. Sutrašnji dan mnogima će to dokazati. On je svakako neko koga bi voleli da vam pritrči u pomoć da visite na 40m visine. Mirko – znam ga iz gym-a. Lepo vaspitan momak. Čini mi se da radi kao zubar, možda zatreba. Neki veliki mišićavi čovek. Prepoznah ga iz teretane. Kaže da se zove Ivan. Kloni ga se Simiću, vidi koliki je, a on prava dobrica što će se kasnije ispostaviti. Da smo u ratu bio bi dobrovoljac za sve. Tu je Damir. Veseo momak spreman za akciju.
Nakon plana za sutrašnji dan svi ubrzo zaspasmo. Šum planinske reke koja prolazi pored kuće ubrzo me ubaci u san. Taj žubor sam čuo cele noći i negde pred jutro zamalo da se upišam. Izleteh iz kreveta brzinom rastuće srpske ekonomije.

5:30 pomislih na sve izazove koje me cekaju danas. Veži konopac na osmicu, neko kanapče što ti život čuva (zaboravih ime). Ma dal ću to znati… ma Simiću nisi debil. Jesi, stvarno jesi! Nemoj da se tešiš. Umirih se na pomisao da ovo ipak Vučko organizuje. Ne bi poveo teletabisa kao mene da može da nešto krene po zlu. Nošen tom mišlju zaspah. Nakon doručka otrčah u sobu da vežbam vezivanje. Da je neko ušao u sobu u tim trenucima, zvao bi da me hospitalizuju. Na sred sobe onako go, obmotan konopcima pokušavam da vežem to sigurnosno konopče o kvaku. Jeb.. li ga nikako da zapamtim ime prusik, krušik.. Naiđe Srđan, nije se mnogo obaziro na moj ekspoze, navikao čovek na idiota. Krećemo. Navukoh na sebe svu opremu. Nova, miriše. Vučko je mislio o svemu. Svuda piše Mares. Kada bi me neko gledao sa strane mislio bih da sam u najmanju ruku preronio Atlantik, a meni u glavi “samo preživi Simiću”. Šta ti je moć marketinga.

Mesto polaska

Mi onako svi u top opremi. Sjaji se. Fino crna, a napolju lepo prolećno sunce. Majku ti je… kako provrištah! Mu.. mi se osmudela u neoprenu. Siguran sam bio da više nemaju nikakvu funkciju. Samo vise ko dva svedoka nekadašnjih vremena. Nakon grupnog slikanja (možda se neko ne vrati u komadu pa da zna kako je izgledao ceo) krenuli. Divno prolećno sunce, proplanak, neopren, kaciga na glavi. Muve prestaše da nas obleću, sve prešle na obližnjeg magarca. Sigurno lepše miriše.
Nakon praćenja kozijih tragova, jer samo ta spodoba tu može proći, stigosmo do potočića.
Vučko naredi: “Spremajte se, zateži opremu i krećemo!” Gde da krenem bre!? Pusti me da umrem ko čovek u ovom ladnom potoku. Ne vredi, neumoljiv je. Nakon par koraka preko klizavih stena dobih neku novu energiju. Sve poskakujem ko Hajdi. Mlađima iz grupe ove ime ništa ne znači. Usput prođosmo temelje dve vodenice i dvojicu gorštaka što cepaju drva.
Dođosmo do nekog platoa. Izvalih se u neki vrtlog što ga reka napravi koliko sam dug. Odelo ne propušta vodu, samo se lepo hladim. Pada Srki pored mene. Ležimo ko dva nilska konja u onoj vodi. Ostali iz grupe rade čučnjeve, zagrevaju se. Ni kap znoja nemaju na čelu. Vrati nam se život u nozdrve. Nakon novog vaskrsnuća shvatih da je ispred nas vodopad. E do ku..
Moramo na konopce pa da se spuštamo. Da bih sakupio energiju zamolih Srkija da mi izvuče bananu iz ranca sa leđa. Između nogu kroz vodu prođe žućkasti objekat. Da mi se Srki nije uneredio? Okrenuh se a njegov zbunjeni pogled mi bi odmah jasan. Ispustio je bananu! Ode niz vodopad. Hrana! Oplakivah par minuta kad dođe red na mene za spust niz vertikalu. Tako se kaže stručno. Za mene je to u tom trenutku izgledalo kao da se spuštam niz nebo. Dal da odustanem. Idi bre Simiću u ku…! Konju jedan! Debilu! Moram sada da stanem sa omalovažavanjem sebe iako su prethodne reči benigne naspram onih što su mi se vrzmale u glavi. Vežem konop u osmicu,vezah i onaj konopčić što ti glavu spasava. Okrenem dupe toku reke i stadoh. Kaze Vučko aj! Gde ću bre? Ajde bre! Shvatih da bolje da krenem i da časno poginem nego da odustanem i doživim lagano odumiranje živaca usled doživotnog zajebavanja. Odvojih se! Posle prvih koraka shvatih da držim stvari pod kontrolom. Opa pič..!
Gledajte kako Itan – Tom Cruise se spušta. Malo po malo i op, uleteh u vodu na kraju.
Banana!!! Eno je u ćosku!! Poleteh prema njoj. Ljubav moja najmilija. Plutajući u vodi pojedoh je u dva zalogaja. Pljas! Trgnu me zvuk. Neko je odlučio da mu je adrenaliski šok spuštanja konopcem mali. Da, skok sa 6 metara je prava mera. O jebem ti budalu pomislih u sebi. Zašto u sebi? Ivan vaterpolista. 105 kg čistih misšića. Njemu se samo smeškam da ga ne iznerviram. Siđe Srki. Kaže ispala mi “osmica”. Pljas! Ivan je skočio u vodu. Ovaj čovek je lud! Naravno u sebi. Ronja on tako pored Srkija i izronja mu osmicu. Bože mili. Pljas! Skoči Davor. Ivan i on su došli zajedno. Nema potrebe za objašnjavanjem postupka. Nastavismo put poskakujući sa stene na stenu.
Dok mi Aca pruža ruku da lakše siđem sa klizave stene pomislih na svu lepotu timskog rada.
Setih se reči Vučka od sinoć “Jedni na druge pazite”. Neko iz grupe reče da je ovo blaga vertikala. Blago đoku mog. Opet vertikala. Kanap vezaše za drvo i počeše da objašnjavaju kako da se ponašamo u prevezu. Šta ti je prevez? Pogledah Nemanju. On onako interesantan lik. Kada sam ga veče pre toga upoznao delovao mi je kao da je neki IT. Bermudice, bela košulja, naočare.. Sada kompletna oprema, pogledah, pun sigurnosti. Reče: “Ma idi dole snaćićeš se”. Prevez, to je jedna vrlo interesantna pozicija. Ideš do pola odupirući se o stene a od pola visiš. Prva pomisao mi bila da sam nešto zajebao. Onako, klatiš se. Shvatiš u sekundi da ti upravljaš i spustiš se kao da si u najmanju ruku iz Žandarmerije. Put kroz reku nas vodi dalje. Skok preko kamenja, spuštanje niz dupe, hodanje četvoronoške… Samo se kreći. Opet vodopad. Prethodni je izgledao kao potočić. Ovaj huči u širokom obliku. Sa svih strana obrastao mahovinom. Simiću naje… si. Krene Ivan prvi. To je onaj što skače kao fazan.
Nestade ispod stena. Nema ga…. Još ga nema. Dere se iz podnožja “Sišao!” Simić sledeći. Ja? Pa nisam se još oporavio od klatna… Šta ću, krećem. Par koraka.. Još par… Uleteh u vodopad.
E ovaj put Simiću bori se. U par skokova pobegoh iz toka i lagano se spustih do kraja. Mislim, konopac se završava iznad vode pa se samo pustiš. Osećaj je božanski. Sama pomisao da si se sam spustio preko nečeg što je klizavo ko led. Uz to se boriš sa vodom koja pokušava da te nadvlada i odvoji te od konopca daje ti osećaj životinjskog instinkta. Nema predaje. Da pobeđuješ sebe i svoju koordinaciju, trijumfalni završetak otpuštanja sa užeta i slobodan pad u vodu daje ti osećaj neverovatne sposobnosti i superiornosti. Reče Vučko privilegija. Dok sam u podnožju čekao ostale da se spuste nešto mi prolete preko glave.
Jebote dron! Okrenuh se oko sebe. Dvorana satkana od visokih stena, vodopad ispred, još dva vodopada iza. Sve u savršenom kaskadnom obliku. Nebo se jedva nazire. Uska crta između kamenih zidova kroz koju se promaljaju zraci sunca. Kao da je sama priroda htela da ljubomorno sačuva za sebe svu lepotu. Da niko ne vidi. Osećaj je neverovatan. Ispunjen tom emocijom vratih se na drona, Luka upravlja. Tačnije snima. Vučko je neverovatan, mislio je na sve. Svi su prešli zahtevnu vertikalu. Ostao Miloš. Kreće sam, dok se spušta kao da namerno izaziva sudbinu. Skače u vodopad, izleće iz njega. Deluje vrlo jednostavno. Tako u stvari izgleda kada rade šampioni. Lako i izuzetno jednostavno. Krećemo dalje.
Vučko nam saopštava da je pred nama najduža vertikala. Straha više nemam, ostao na prethodnom vodopadu. Iz par koraka nađoh se u vazduhu. Sada sam već sigurniji. Lepota doziranja brzine spuštanja preko osmice je sada u punom sjaju. Ovo je najbolje. Svi se spustiše sa istim ozarenim licima. Ekipa je kompetentna.
Uspešno savladasmo još par vertikala, par vodopada. Već smo 8 sati u stalnom pokretu. Bliži se kraj, reče Vučko. Srđan i ja se među prvima spustismo niz poslednju vertikalu. Prvi je bio naravno Ivan. Taj bi skočio na stene da ga neko pusti. Mnogo hrabar ili lud!? Od svega po malo. Nama trojici je bilo po malo dosadno da čekamo pa krenusmo ka izlazu. Put kroz brzake nam prepreči duboka voda. Stiže i Davor. Nemojte sumnjati Ivan je skočio, šta ću krenuh za njim. Malo sam umoran, ipak su tu godine. Slap visine oko 3m. Neki bi da skoče, a neki da se spuste. Izabrah drugu opciju, prethodno sam nagovorio Milana da razmota konopac. Dobar čovek uradi tako. Ivan i Davor su već skočili. To se podrazumeva. Vučko reče da je magistala blizu, da krenu polako i sačekaju da se fotografišemo zajedno. Nas par krenusmo sami.

Kao što često biva kraj priredi uvek neku zavrzlamu. Visina par metara, dole voda a nema prostora da se veže konopac. Vučko prvi skoči da ispita dubinu vode. Kaže može, ali polako jer je plitko i ima kamenja. Jedan po jedan skočismo. Ufff.. kraj se nazire al prethodno moraš proći kroz duboku vodu. Kao da kanjon želi da ti kaže: Moja je poslednja! Iskreno čestitanje, svako svakome. Bili smo sjajni. Grupna fotografija i brzo do kola po suve stvari.

Vozeći se kolima prema Kolašinu razmišljao sam koliko ljudima nedostaje da budu srećni. Od tople odeće na kraju, malo čokolade koju delime među sobom i osećaj jednakosti. Taj osećaj jednakosti po meni je najbitniji. U tom izolovanom delu prirode, kanjonu Bogutovskog potoka, nas 15-oro smo bili kao jedan. Tako sam se osetio smirenim i sigurnim, bilo je trenutaka nedoumice ili straha ali i to je prirodno. Tada cela grupa radi kao jedan!

Svi za jednog jedan za sve!

Hvala Peđi i Milošu.

Igor Simić

Kanjon Bogutovskog potoka

28.05.2016

Predlažemo da pogledate

Postavi komentar

Kontaktirajte nas

Koristi druge simbole captcha txt